Nitko ne može učiniti sve za jedno dijete, ali svaka odrasla osoba koju dijete susreće može nešto pridonijeti. Strategija socijalnog razvoja opisuje što je važno: djeci su potrebne prilike da sudjeluju, vještine da te prilike iskoriste i priznanje za svoj trud. Ova stranica pokazuje kako to izgleda u svakodnevnom radu i kako CTC zajednica može ugraditi strategiju u svoje organizacije.
Razumjeti
Djeca preuzimaju vrijednosti ljudi s kojima se osjećaju povezano, jer dijete ne želi ugroziti odnos s nekim tko mu je važan. Povezanost se ne može naručiti, ali pouzdano raste kad se spoje tri stvari. Da bi iz nje nastali zajednički standardi, odrasli govore što im je važno i sami se toga drže.
Na primjerSvaki čovjek jednako vrijediOdnosimo se jedni prema drugima s poštovanjemPomažemo jedni drugimaSukobe rješavamo bez nasiljaKažemo svoje i uvažavamo tuđa mišljenjaPreuzimamo odgovornostNa što se ove vrijednosti nadovezuju
Dijete ima stvaran zadatak koji nešto znači drugima i ima pravo glasa u pitanjima koja ga se tiču. Zadatak odgovara djetetovoj dobi i zrelosti.
Česta pogreška: Prilike ne znače da djeca odlučuju o svemu. Odrasli postavljaju okvir i unutar njega slušaju.
Prije nego što dijete preuzme zadatak, netko mu pokaže kako se to radi, podijeli zadatak na korake i vježba s njim. Dijete otkriva da to može.
Česta pogreška: Zadatak bez vještina koje su za njega potrebne nije prilika, nego zamka. Dijete koje ne uspije jer mu nitko nije pokazao kako, povući će se.
Povratna informacija imenuje što je dijete učinilo, dolazi ubrzo nakon toga i odnosi se na trud, a ne samo na rezultat. Priznanje može biti i pozdrav, obavijest na oglasnoj ploči ili rečenica u obavijesti roditeljima.
Česta pogreška: Općenito „bravo” za sve ne dopire ni do koga. Priznanje djeluje kad pojedino dijete primijeti da se odnosi baš na njega.
Zašto ovaj lanac djeluje i kako je istražen: Model socijalnog razvoja →
Tri sastojka nisu rezervirana za dobre namjere. Tko želi pridobiti dijete, dat će mu zadatak, naučiti ga kako ga obaviti i odati mu priznanje za to. Tako rade sportski klubovi i škole, ali i društvo vršnjaka u kojem su cigarete ili e-cigarete dio pripadanja.
StandardiPrihvaća pravila kluba: igraj pošteno, dođi na vrijeme, pazi na mlađe.
StandardiPrihvaća pravila društva: e-cigareta je normalna stvar, a odrasli to ne moraju znati.
Presudno je, dakle, tko daje sastojke. Što više odraslih u zajednici svjesno nudi prilike, vještine i priznanje, to dijete ima više skupina sa zdravim standardima s kojima se može povezati.
Devet ovdje navedenih vrijednosti primjeri su, a ne potpuni popis. O nekima od njih nema pregovora: dostojanstvo, jednakost i zaštita od diskriminacije vrijede za svako dijete prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (KPD), koju je ratificirala svaka europska država, i ubrajaju se u vrijednosti na kojima se temelji Europska unija (članak 2. Ugovora o Europskoj uniji i Povelja Europske unije o temeljnim pravima). Koje će još vrijednosti staviti u središte, odlučuje svaka zajednica ili organizacija sama. Škole i službe za djecu i mlade već imaju zadaću prenošenja vrijednosti: Konvencija u članku 29. utvrđuje ciljeve obrazovanja, a Referentni okvir kompetencija za demokratsku kulturu (RFCDC) Vijeća Europe opisuje vrijednosti, stavove i vještine na kojima se temelji odgoj i obrazovanje za demokraciju.
Navedena uporišta nisu citati: nijedan članak doslovno ne traži od djece da „pomažu jedni drugima”, ali svaki opisuje cilj kojem ta vrijednost služi.
razvrstavaju usluge prema riziku skupine kojoj su namijenjene. Strategija socijalnog razvoja nalazi se ispod njih: to je promicanje zdravog razvoja sve djece, bez obzira na razinu rizika.
Strategija, dakle, nije program koji zamjenjuje provjereni i učinkoviti program iz registra programa utemeljenih na dokazima. Programi ciljaju na prioritetne rizične čimbenike zajednice; strategija se brine da i svakodnevica između programa jača povezanost. Akcijski plan sadržava oboje, jedno uz drugo.
Primijeniti
Strategiji nije potrebna nova usluga. Počinje od onoga što se ionako događa: za ručkom, uz zadaću, pri čitanju naglas. Odaberite situaciju i pogledajte gdje se uklapaju tri sastojka.
Djeca se izmjenjuju u postavljanju stola, sama se poslužuju i jednom tjedno sudjeluju u odluci o jelovniku.
Odgojiteljica im pokazuje kako sigurno nositi zdjelu i procijeniti porciju te to uvježbava s novom djecom prije nego što to rade sama.
Nakon obroka kaže što je primijetila: „Danas si mislio na sve, čak i na Lanu, koja je zakasnila.”
Starija djeca mlađoj objašnjavaju zadatak koji i sama već sigurno rješavaju.
Voditeljica im pokazuje kako objasniti, a ne odati rješenje: postavi pitanje, daj naputak, pričekaj.
Bilježi tko je kome pomogao i spominje to u razgovoru s roditeljima.
Djeca biraju mjesto koje im najviše smeta i pomažu isplanirati tko preuzima koji dio.
Prije toga uče kako sigurno skupljati i razvrstavati otpad i što treba ostaviti tamo gdje jest.
Predstavnik stanara na oglasnu ploču u ulazu zgrade stavi fotografiju sa zahvalom i imenima djece koja su sudjelovala.
Dijete samo ispunjava pristupnicu i bira svoju prvu knjigu.
Knjižničarka pokazuje kako pretraživati katalog, posuditi knjigu i produžiti posudbu.
Pri sljedećem posjetu prepozna dijete i pita ga kako mu se knjiga svidjela.
Pomagači za odmor iz četvrtog razreda dijele rekvizite za igru i vode igru za mlađu djecu.
Učiteljica s njima vježba kako objasniti pravila i kako smiriti svađu prije nego što se razbukta.
Ravnateljica preko školskog razglasa predstavlja pomagače za odmor i kaže što je taj tjedan dobro prošlo.
Dijete bira knjigu, okreće stranice i pripovijeda kako bi se priča mogla nastaviti.
Odrasli pokazuju riječi i slike, postavljaju pitanja i puštaju dijete da samo pročita pojedine riječi.
Dijete ne hvale zato što je mirno sjedilo, nego zbog ideje: „Toga se ja nikad ne bih sjetio.”
Nije sve što izgleda kao sudjelovanje doista sudjelovanje. Ljestvica sudjelovanja Rogera Harta razlikuje osam stupnjeva. Na donja tri djeca sudjeluju samo naizgled; pravo sudjelovanje počinje na četvrtom. Odaberite stupanj da biste vidjeli što znači i kako bi izgledao stupanj iznad njega.
Djeca i mladi pokreću projekt i namjerno uključuju odrasle kako bi se koristili njihovim iskustvom i utjecajem. Odluke se donose zajedno.
Primjer
Mladi žele nogometno igralište u svom kvartu, pozivaju gradsko vijeće i s njim pregovaraju o lokaciji i pravilima.
Djeca ne moraju uvijek djelovati na vrhu ljestvice. I sam Hart naglašava da je presudan izbor: aktivnost bi svakom djetetu trebala omogućiti najviši stupanj koji mu u tom trenutku odgovara.
Poveznica na ovaj stupanjDjeca i mladi imaju ideju i sami je provode. Odrasli ih podupiru, a ne određuju smjer.
Primjer
Skupina pokreće razmjenu igračaka; voditelj rada s mladima osigurava prostor i pomaže kad ga zamole.
Stupanj više
Na 8. stupnju skupina bi namjerno uključila odrasle, primjerice da razmjena postane poznata u cijelom kvartu, i s njima zajedno odlučivala.
Odrasli donose ideju; odluke se donose zajedno s djecom i mladima.
Primjer
Centar za mlade planira ljetni program u skupini u kojoj mladi i djelatnici imaju jednako pravo glasa.
Stupanj više
Na 7. stupnju mladi bi predložili vlastite točke programa i sami ih proveli, uz djelatnike u pozadini.
Projekt pripada odraslima, ali djecu se doista pita za mišljenje, razumiju postupak i saznaju što je bilo s njihovim odgovorima.
Primjer
Škola pita svaki razred kako urediti školsko dvorište, a zatim objašnjava koji će se prijedlozi ostvariti i zašto neki drugi neće.
Stupanj više
Na 6. stupnju učenici bi bili članovi skupine za planiranje i sudjelovali bi u odluci o uređenju.
Odrasli dodjeljuju ulogu. No djeca znaju o čemu je riječ, tko je odlučio i zašto; imaju stvaran zadatak i sudjeluju dobrovoljno.
Primjer
Starija djeca na ljetnoj proslavi dočekuju goste i pokazuju im put. Znaju zašto je to važno i mogla su reći ne.
Stupanj više
Na 5. stupnju organizacija bi unaprijed pitala djecu kako bi proslava trebala izgledati, a poslije im pokazala koje su ideje prihvaćene.
Čini se da djeca imaju pravo glasa, ali ne utječu ni na temu ni na ishod. Često su ih odabrali odrasli i govore samo u svoje ime.
Primjer
Dvoje odabrane djece sjedi na panelu konferencije o prevenciji i čita pozdravni govor koji su im napisali odrasli.
Stupanj više
Na 5. stupnju djeca bi najprije prikupila mišljenja u svojim razredima, predstavila ih na panelu i poslije saznala što je iz toga proizašlo.
Djeca su tu da uveličaju prigodu: pjevaju, nose majice, stoje na fotografiji. Nitko ne tvrdi da su je oblikovala, ali im ni nitko ništa ne objašnjava.
Primjer
Na kvartovskoj proslavi nastupa dječja skupina jer to lijepo izgleda, a zatim je se ispraća.
Stupanj više
Na 4. stupnju skupina bi na proslavi imala stvaran zadatak, primjerice dočekivati goste, i znala bi zašto je to potrebno.
Djecu se koristi za ciljeve odraslih. Ne znaju o čemu je riječ i nikad ne saznaju što je bilo s njihovim doprinosom.
Primjer
Djeca crtaju plakate za humanitarnu akciju organizacije, a ne znaju za što je novac namijenjen.
Stupanj više
Na 4. stupnju djeca bi znala čemu akcija služi, tko je o njoj odlučio i zašto su potrebni njihovi plakati, i mogla bi slobodno reći ne.
Uzmite aktivnost koju redovito provodite s djecom i prođite je sastojak po sastojak. Na kraju dobivate ispunjeni planer aktivnosti u PDF-u.
Ostaje u vašem pregledniku; ništa se ne šalje.
Ostaje u vašem pregledniku; ništa se ne šalje.
Četiri pitanja, jedna minuta. Ako ih postavljate jednom tjedno, brzo se vidi kojem sastojku u svakodnevnom radu ostaje premalo prostora.
43. tjedan
Ostaje u vašem pregledniku.
Prilike i priznanje ne znače odustajanje od pravila. Djeci su potrebni odrasli koji kažu što vrijedi i drže se toga. Pokazalo se korisnim postaviti nekoliko konkretnih pravila za svaku aktivnost, često ih spominjati i paziti da se poštuju.
Što se događa kad se pravilo prekrši, odlučuje se unaprijed i dijete to zna. U tome je razlika između posljedice i kazne: dijete može utjecati na ishod. A djeci je potrebno mnogo više povratnih informacija nego odraslima, i onda kad sve ide dobro.
Ugraditi
Strategija socijalnog razvoja može se od početka ugraditi u CTC proces. Počinje od samog odbora zajednice i preko akcijskog plana dopire do organizacija u zajednici.
Svi članovi upoznaju tri sastojka i pišu osobni plan za jedno dijete koje redovito susreću.
pregledava osobne planove svojih članova i prikuplja ideje za početak rada u zajednici. Radna skupina preuzima odgovornost za to i u procjenu resursa dodaje postojeće usluge koje potiču razvoj djece.
Vrtići, škole, klubovi i druge organizacije obvezuju se u akcijskom planu da će strategiju primjenjivati u svom radu. Za svaku od njih time počinje put u devet koraka.
Strategija se brzo razumije, i upravo se zato podcjenjuje koliko je potrebno da zaživi u praksi. Istraživanja provedbe pokazuju da dobra edukacija sama po sebi malo mijenja ponašanje. Djeluje kad svih pet karika drži zajedno. Ako jedna nedostaje, lanac puca.
Svih pet karika drži. Tako strategija dopire do svakodnevnog rada.
Kad se organizacija obveže u akcijskom planu, trener je prati kroz devet koraka, od prvog kontakta do godišnjeg pregleda. Iskustvo pokazuje da o uspjehu odlučuju tri koraka.
Edukacije vode stručnjaci koji su i sami sudjelovali na edukaciji i završili osposobljavanje za trenere. Prve edukacije provode zajedno s iskusnim trenerom, zatim vode nekoliko edukacija godišnje i sudjeluju u redovitim sastancima za obnavljanje znanja.
Strategija počiva na Modelu socijalnog razvoja, jednoj od najtemeljitije provjerenih teorija u istraživanju prevencije. U projektu Seattle Social Development Project učitelji, roditelji i učenici razredne nastave educirani su prema tom modelu; u dobi od 21 godine sudionicima je išlo znatno bolje u školi ili na poslu te u pogledu mentalnog zdravlja nego pripadnicima , dok su razlike u kriminalu i uporabi sredstava ovisnosti bile manje. Studija je bila kontrolirana, ali ne i randomizirana.
Za Communities That Care kao cjelinu, u 24 zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama utvrdilo je manje problematičnog ponašanja u CTC zajednicama. Ti se nalazi odnose na sustav kojemu strategija pripada, a ne na samu strategiju. Koliko ona sama pridonosi, nije zasebno istraženo. I iskustvo iz Malmöa temelji se na nekontroliranoj evaluaciji.
Ideja strategije potječe iz Modela socijalnog razvoja autora Hawkinsa i Catalana. Ova stranica i radni listovi nova su izrada FINDER Akademie, potaknuta edukacijskim materijalima koje su Birgitta Månsson i Sara Heide napisale za CTC u Švedskoj. Obje su članice upravnog odbora organizacije Prevention Sverige (otvara se u novom prozoru), švedskog instituta za primijenjenu znanost o prevenciji.
Četiri predloška za rad u organizacijama, za ispis ili u PDF-u. Planer aktivnosti i tjedni dnevnik mogu se ispuniti i ovdje na stranici.
Za aktivnost koju redovito provodite s djecom: kako ih uključujete, što moraju znati i umjeti i kako odajete priznanje njihovu trudu?
Stručnjaci u vrtićima, školama, klubovima i radu s mladima
Može se ispuniti i na mreži
Bilježi što organizacija želi postići, kako će se edukacija provesti i tko će poslije pratiti rad. Temelj za korake od 3. do 8.
Treneri i kontaktne osobe u organizacijama
Četiri pitanja za svaki tjedan, označena u minuti. Nakon nekoliko tjedana postaje jasno kojem sastojku u svakodnevnom radu ostaje premalo prostora.
Svi koji redovito rade s djecom
Dostupno i kao tjedna provjera na mreži
Četiri kartice na jednom listu, s receptom na prednjoj i tjednom provjerom na stražnjoj strani. Ispišite obostrano i izrežite po oznakama.
Za edukacije i za držače iskaznica djelatnika
Cjelovite edukacijske materijale, uključujući priručnik za trenere, prezentacije i plakate, sudionici dobivaju na edukaciji. Raspitajte se o edukaciji u svojoj zemlji
Odgovori na ostala pitanja o CTC-u nalaze se na stranici sa svim pitanjima.
Nije. Strategija je način rada s jednostavnim obrascem koji odrasli ugrađuju u ono što već rade: uključuju djecu, osposobljavaju ih za ono što im je potrebno i odaju priznanje njihovu trudu. Nema propisani priručnik, utvrđen broj susreta ni vlastitu ciljnu skupinu, pa je zato ni registri programa utemeljenih na dokazima ne navode.
U CTC procesu dopunjuje programe koje zajednica odabire jer su joj određeni prioritet. Programi rade na konkretnim ciljevima; strategija se brine da svakodnevica u vrtićima, školama, klubovima i susjedstvima vuče u istom smjeru. Akcijski plan sadržava oboje.
Za svaku. Tri sastojka jednako vrijede za četverogodišnjaka koji pomaže postaviti stol kao i za tinejdžera koji u sportskom klubu trenira mlađu djecu. S dobi se mijenja oblik: koliko sudjelovanja u odlučivanju dijete može podnijeti, koje vještine još mora naučiti i kakvo priznanje doživljava kao iskreno.
Zato se edukacija obično posebno prilagođava za vrtiće, a posebno za škole. Ljestvica sudjelovanja pomaže procijeniti koja razina uključenosti odgovara nekoj dobnoj skupini.
Edukacije vode stručnjaci koji su i sami sudjelovali na edukaciji i završili osposobljavanje za trenere. Prve edukacije provode zajedno s iskusnim trenerom, zatim redovito educiraju i sudjeluju na sastancima za obnavljanje znanja, tako da kvaliteta bude ista u svim organizacijama.
Organizaciji je prije svega potrebna kontaktna osoba s podrškom vodstva. S tom osobom trener s pomoću plana uvođenja dogovara tko sudjeluje, kako se rad povezuje s postojećim rutinama i tko ga prati. Edukacija obično traje dva i pol do tri sata, a kraća inačica oko 45 minuta.
Kratkoročno, po provedbi: planiraju li organizacije svoje aktivnosti s tri sastojka, vode li djelatnici tjedni dnevnik, izvještavaju li organizacije na godišnjem pregledu? Na ta pitanja može sam odgovoriti.
Dugoročno to pokazuje . Među ostalim bilježi doživljavaju li mladi u obitelji i u školi prilike za uključivanje i priznanje za to. To su upravo koje strategija želi ojačati. Promjene se vide kroz više uzastopnih anketa, a ne nakon jedne godine.
Zašto povezanost djeluje: lanac od tri uvjeta do ponašanja, prema Hawkinsu i Catalanu.
Iskustva švedskoga grada u kojem je educirano više od 3000 odraslih, i što je iz toga proizašlo.
Uloge, koraci i prekretnice od prvog razgovora do akcijskog plana.
Američki registar testiranih programa za djecu i mlade, koji vodi Institute of Behavioral Science pri Sveučilištu Colorado u Boulderu. Certificira na tri razine. Razina Promising (obećavajuće) traži jedno randomizirano kontrolirano istraživanje ili dvije kvazieksperimentalne evaluacije, s dosljednim pozitivnim učinkom i bez dokaza o šteti. Razina Model tomu dodaje drugo visokokvalitetno istraživanje i barem jedno praćenje dvanaest ili više mjeseci nakon završetka intervencije. Razina Model Plus dodaje replikaciju koju provode istraživači izvan tima razvijatelja programa. To su standardi dokaza koje je primijenio pregled projekta CTC European Network kada je za Xchange procjenjivao europske programe.
Opservacijski dizajn: skupina se prati kroz vrijeme, a zatim se razlikuje prema tome je li primila program ili ne; nitko se ne dodjeljuje nasumično. Prospektivna kohorta počinje promatranje u sadašnjosti i nastavlja se u budućnost, dok retrospektivna prolazi kroz slijed događaja koji je već završio. Budući da se skupine od početka mogu razlikovati, rizik od skrivenih zbunjujućih čimbenika ostaje veći nego u randomiziranom istraživanju.
Radno tijelo CTC procesa: praktičari koji vode škole, centre za mlade, obiteljske službe i klubove, zajedno sa stanovnicima i, u idealnom slučaju, samim mladima. Odbor čita profil zajednice, postavlja prioritete i bira programe. Razlikuje se od skupine ključnih čelnika, koja daje mandat i sredstva. U Njemačkoj se naziva Gebietsteam, a u SAD-u community board.
Tradicija socijalnog rada koja stanovnicima i lokalnim ustanovama omogućuje da sami prepoznaju svoje potrebe i djeluju na njih, umjesto da im se usluge isporučuju. Autori CTC-a pristup izrijekom smještaju u tu tradiciju: zajednica sama prikuplja svoje podatke, sama postavlja prioritete i sama je vlasnik svojeg plana. U zemljama njemačkog govornog područja poznato kao Gemeinwesenarbeit; u hrvatskom socijalnom radu govori se o radu u zajednici.
Randomizirano kontrolirano istraživanje koje je uspostavilo dokaze za CTC. Započeto 2003., uparilo je 24 mala grada u sedam američkih saveznih država i nasumično dodijelilo jedan iz svakog para CTC-u, prateći više od 4400 mladih od desete godine do odrasle dobi. Mladi u CTC gradovima kasnije su počinjali s psihoaktivnim tvarima, pokazivali manje delinkvencije i nasilja, a razlike su se zadržale do 21. godine.
Koliko je sigurna izjava o učinku, a ne koliko je učinak velik. GRADE to opisuje kao pouzdanost procjene učinka i ocjenjuje je prema tome koliko je vjerojatno da će daljnja istraživanja tu pouzdanost promijeniti. Grüne Liste Prävention sigurnost dokaza ocjenjuje odvojeno od dizajna studije i čini je ovisnom o veličini skupina, broju studija i postojanju nalaza iz njemačkog govornog područja.
Skupina koja ne prima program i time pokazuje kako bi se sudionici vjerojatno razvijali bez njega. To mjerilo nikada se ne može izravno promatrati, samo procijeniti; učinak je razlika između onoga što se dogodilo i onoga što bi se dogodilo bez mjere. Bez usporedne skupine ostaje otvoreno je li promjena posljedica programa ili sazrijevanja, prijašnjeg iskustva i istodobnih utjecaja.
Četiri razine umjesto podjele na učinkovito i neučinkovito: program je isprva samo opisan, zatim teorijski utemeljen, potom podržan prvim naznakama iz prakse i naposljetku uzročnim dokazima. Što je razina niža, dizajn evaluacije može se slobodnije birati; za uzročnu izjavu u obzir dolaze samo dizajni koji je uopće omogućuju. Shema ocjenjivanja Grüne Liste Prävention slijedi upravo taj model.
Mjera veličine razlike, neovisna o veličini uzorka. U prevenciji se uobičajeno koristi Cohenov d: razlika između aritmetičkih sredina, podijeljena s raspršenjem. Za razliku od p-vrijednosti, veličina učinka govori nešto o opsegu učinka i čini studije međusobno usporedivima; Grüne Liste Prävention je zato traži u studijama s kontrolnom skupinom.
Ponovljeno mjerenje provedeno nakon završetka programa. Pokazuje traje li učinak ili je bio vidljiv samo dok je mjera trajala. Standardi organizacije Society for Prevention Research traže barem jedno dugoročno mjerenje u razumnom razmaku od završetka intervencije i šest mjeseci smatraju razumnim minimumom; Grüne Liste Prävention koristi isti razmak i očekuje da barem jedan pozitivan učinak do tada ostane postojan.
Mrežni registar programa prevencije s testiranom učinkovitošću koji vodi Vijeće za prevenciju Donje Saske (Landespräventionsrat Niedersachsen), s rizičnim i zaštitnim čimbenicima kojima se svaki program bavi. Njemačke CTC zajednice iz njega u četvrtoj fazi biraju testirane programe. Registar postoji samo na njemačkom jeziku.
Osobe u zajednici koje nadziru proračune, oblikuju politike i mogu obvezati vlastitu organizaciju: gradonačelnik ili čelnik lokalne uprave, načelnik policije, čelnik školske uprave te vodeće osobe iz zdravstva, gospodarstva, vjerskih zajednica i medija. Oni CTC procesu daju mandat i sredstva, okupljaju odbor zajednice te njega i koordinatora drže odgovornima, i brinu se da rad ostane na snazi i nakon isteka pojedinog kruga financiranja. Bit je u podjeli rada: odbor zajednice provodi analizu, određuje prioritete i izrađuje plan, a ključni čelnici omogućuju taj rad i djeluju na temelju onoga što odbor preporuči.
Program je manualiziran kada pisana smjernica za djelovanje utvrđuje što se događa kada i s kim; samo to čini ga ponovljivim na drugom mjestu i uopće testabilnim. Koliko se dosljedno smjernica slijedi dio je onoga što odlučuje o uspjehu: pregled gotovo 500 studija utvrdio je učinke barem dva do tri puta veće ondje gdje je provedba bila pažljiva. Grüne Liste Prävention zato traži dostupne priručnike, edukaciju i instrumente kontrole kvalitete.
Statističko objedinjavanje rezultata više studija o istom pitanju u jednu zajedničku procjenu; Gene Glass uveo je taj naziv 1976. za analizu velikog skupa rezultata pojedinačnih studija. Svaka se studija ponderira, u pravilu prema tome koliko je precizno mjerila, a rezultat se izvještava uz interval pouzdanosti i mjeru u kojoj se studije međusobno razilaze. Metaanaliza ne može popraviti studije koje objedinjuje: gdje su primarni dokazi oskudni, jednostrani ili potječu iz drukčijeg okruženja, objedinjena brojka nasljeđuje sve to.
Zemljopisna jedinica u kojoj se odvija CTC proces. Nije administrativna granica, nego područje čiji stanovnici dijele škole, službe i svakodnevni život i čiji se praktičari međusobno poznaju. Važno ga je dobro odabrati: područje ankete za mlade i područje djelovanja moraju se podudarati, inače koalicija na kraju djeluje prema profilu u kojem se područje ne prepoznaje. Na njemačkom Sozialraum.
Pristup koji adolescenciju promatra kao razdoblje rasta koje treba podržati, a ne kao skup problema koje treba spriječiti, i koji radi na kompetenciji, samopouzdanju, povezanosti, karakteru i doprinosu. Teorijske korijene dijeli s CTC-om u Modelu socijalnog razvoja, a naglasak CTC-a na zaštitnim čimbenicima mjesto je gdje se to dvoje susreće.
Udio populacije koji u jednom trenutku ili unutar određenog razdoblja pokazuje neko obilježje, primjerice udio petnaestogodišnjaka koji su u posljednjih trideset dana pili alkohol. Prevalencija broji slučajeve koji postoje, pa ovisi i o tome koliko novih slučajeva nastaje i o tome koliko dugo svaki traje; incidencija broji samo nove slučajeve u nekom razdoblju. Mjera koja skrati trajanje epizode snižava prevalenciju, a da pritom ne mijenja incidenciju, zbog čega ih studije prevencije izvještavaju odvojeno.
Podjela prema ciljnoj skupini, a ne prema trenutku djelovanja. Univerzalne ponude obraćaju se cijeloj populaciji bez utvrđenog pojedinačnog rizika; selektivne se obraćaju podskupinama čiji je rizik izrazito iznad prosjeka; indicirane se obraćaju pojedinim mladim osobama koje pokazuju prve znakove koji još ne opravdavaju dijagnozu. CTC djeluje univerzalno i selektivno.
Podjela prema trenutku u kojem se intervenira. Primarna prevencija počinje prije nego što se poremećaj pojavi i smanjuje broj novih slučajeva; sekundarna prevencija skraćuje tijekove koji su već započeli, ranim prepoznavanjem i liječenjem; tercijarna prevencija smanjuje oštećenje koje poremećaj ostavlja za sobom. U Grüne Liste Prävention ulaze samo programi primarne i sekundarne prevencije, jer to odgovara smjeru CTC-a.
Uvjeti koji smanjuju vjerojatnost problema u ponašanju i potiču zdrav razvoj: snažna povezanost s obitelji, školom i zajednicom, jasni standardi, prilike za doprinos, vještine da se iskoriste i priznanje za to. U Modelu socijalnog razvoja oni su ono od čega je povezanost sazdana. Jačanje zaštite u CTC-u vrijedi jednako kao i smanjivanje rizika.
Dizajn s usporednom skupinom, ali bez nasumične raspodjele: tko prima program proizlazi iz prakse. Na terenu je to često jedina izvediva mogućnost, no zahtijeva dodatne mjere opreza poput više točaka mjerenja, statističke kontrole ili postupnog uvođenja, jer se programska i usporedna skupina mogu sustavno razlikovati.
Studija u kojoj se sudionici nasumično raspoređuju u program ili u usporedni uvjet. Budući da slučajnost skupine u prosjeku čini usporedivima, razlika na kraju lakše se pripisuje programu nego prethodno postojećim razlikama. Standardi organizacije Society for Prevention Research za izjavu o djelotvornosti traže barem dvije metodološki strogo provedene studije s dosljedno pozitivnim nalazima i barem jedno značajno dugoročno mjerenje.
Uvjeti u obitelji, školi, vršnjačkoj skupini ili susjedstvu mlade osobe koji povećavaju vjerojatnost problema u ponašanju poput uporabe psihoaktivnih tvari, nasilja, delinkvencije ili ranog napuštanja škole. Mnogi djeluju na više ishoda istodobno. CTC ih mjeri lokalno anketom za mlade i traži od zajednice da kao prioritet odredi one koji su najizraženiji.
Pitanje koje je postavio Aaron Antonovsky: što ljude drži zdravima, nasuprot onome što ih čini bolesnima. Njegova središnja zamisao, osjećaj koherentnosti sazdan od razumljivosti, savladivosti i smislenosti, blisko odgovara zaštitnim čimbenicima s kojima CTC radi. Pojam se široko koristi u europskom promicanju zdravlja, a manje u američkoj prevencijskoj literaturi.
Nalaz se naziva značajnim kada bi podaci bili dovoljno malo vjerojatni uz pretpostavku da razlike nema; uobičajeni prag iznosi pet posto. Američko statističko udruženje (American Statistical Association) napominje da p-vrijednost ne mjeri ni veličinu učinka ni važnost rezultata te da znanstveni ili politički zaključci ne bi trebali ovisiti o tome pada li ona ispod nekog praga.
Pisano izneseno očekivanje o tome kako program djeluje: koji koraci vode od mjere preko posrednih ishoda do zadanog cilja i koji uvjeti moraju biti ispunjeni usput. Razrađuje se prije provedbe zajedno sa svima uključenima, i njome se utvrđuje što će se kasnije mjeriti. U Grüne Liste Prävention studija teorije promjene broji se kao evaluacijska razina od jedne zvjezdice: ona provjerava pretpostavljeni lanac učinaka, a ne učinak nasuprot kontrolnoj skupini.
Pitanje djeluje li program razvijen drugdje i ovdje. Postoji napetost između vjernosti izvorniku i prilagođenosti: kruto preuzimanje promašuje ciljnu skupinu, a slobodna prilagodba može ukloniti upravo sastojke koji su djelovali, pa se ravnoteža može postići samo namjerno i dokumentirano. Grüne Liste Prävention ocjenjuje prenosivost prema broju studija iz njemačkog govornog područja, u četiri koraka, od postoji do nejasno.
Standardizirani, anonimni upitnik koji CTC zajednica provodi među učenicima, u pravilu u dobi od jedanaest do sedamnaest godina, kako bi izmjerila rizične i zaštitne čimbenike u vlastitim susjedstvima. Odgovori se izvještavaju za područje ili godište, nikada za pojedinca ili razred, a profil koji proizvedu treća faza pretvara u kratak popis prioriteta. Nacionalne prilagodbe prevode ljestvice, izbacuju čestice koje ne odgovaraju i ponovno ih testiraju: njemačka je verzija potvrđena kao pretežno jednodimenzionalna i valjana u odnosu na prijavljeno nasilje, delinkvenciju, uporabu psihoaktivnih tvari i depresivne simptome.